Nije redak slučaj da građani prilikom kupovine na pijacama ili u trgovinskim radnjama za neki poljoprivredni proizvod kažu da je skup i da bi mogao da bude mnogo jeftiniji. Gledajući sa strane potrošača, to je ponekad opravdano, ali kada bi se uzeli u obzir svi troškovi koje poljoprivredni proizvođač ima tokom godine, koliko rada i truda mora da uloži, računica bi svakako bila drugačija. Poljoprivrednici u Srbiji se suočavaju sa mnogim problemima – od klimatskih promena koje dovode do poplava, grada, obilnih padavina ili suša zbog kojih svake godine pretrpe velike štete; nedostatka radne snage; manjka finansijskih sredstava kojima treba da obnavljaju mehanizaciju i opremu i samim tim održavaju gazdinstva i unapređuju proizvodnju. Ratko Vukićević, direktor firme “Agromobil” iz Guče i nekadašnji predsednik Upravnog odbora Aasocijacije voćara i povrtara „Plodovi Srbije“, kaže da bez ukrupnjavanja poljoprivredne proizvodnje u kooperative po uzoru na Holandiju, Austriju, Nemačku i druge evropske zemlje, poljoprivreda u našoj zemlji neće napredovati.
– Osnovni problem u našoj poljoprivredi je neorganizovanost i usitnjenost poseda i jedini način da budemo referentni na globalnom tržištu i da napravimo veliku količinu dobro upakovane i brendirane robe na jednom mestu podrazumeva da se naprave kooperative gde će da bude par stotina ili više hiljada članova koji će svoju robu donositi u skladišta, a stručni i obrazovani ljudi će tu robu prodavati velikim trgovinskim lancima i velikim svetskim proizvođačima. Mi smo danas svedoci toga da jedemo povrće iz Albanije iz prostog razloga jer su oni dobro organizovani. Vi danas možete da naručite šleper paradajza, šleper bilo kog povrća ili voća, i to ne jedan, već dva, tri i više, uopšte nije problem jer oni imaju dovoljno robe na jednom mestu. Mi nažalost nemamo i svi veliki trgovinski lanci vrlo teško mogu da imaju konstantno snabdevanje sa standardnim kvalitetom dobro upakovane robe. Treba gledati kako su organizovane kooperative u Austriji, Holandiji, Nemačkoj, Italiji i Švajcarskoj i to podržavati nizom mera ekonomske politike. Nažalost, najodgovorniji ljudi u državi ne shvataju da je sticanje pozicije na tržištu osnovna stvar. Čak i ministar kaže da je važno da se ljudi udružuju da bi lakše nabavili repromaterijal. To nije tačno, najvažnija stvar je da se osvoji pozicija na tržištu, da možemo da budemo referentni dobavljači tih velikih sistema i svi ti dobavljači repreomaterijala će doći sami u veliku kooperativu jer su oni veliki kupci.
Bez modernih zadruga, proizvodnja voća i povrća u Srbiji svešće se na minimum, kaže Vukićević. Po njegovim rečima, oživljavanje zadruga na način na koji se sada radi u Srbiji, nema perspektivu.
– Mislim da je to opet stari način osnivanja zadruga i već pokazuje vreme da te zadruge nisu zaživele i na takav način ne mogu da zažive, to je prošlo vreme. Ranijih godina sam dovodio ljude iz Holandije koji su nam ukazivali na neophodnost formiranja kooperativa. Pre svega neophodnosti da se na jednom mestu nalazi velika količina robe koja može zadovoljiti potrebe tih velikih globalnih kupaca. Nažalost u Ministarstvu poljoprivrede u poslednjih 20 ili 30 godina, od kada se ja bavim ovim poslom i od kada sam u Asocijaciji, nismo naišli na razumevanje, kao da smo govorili nekim drugim jezikom. Izgubljeno je mnogo vremena, propustili smo mnogo toga, to je trebalo da se uradi odavno, ali bolje ikad nego nikad. Ipak, ne mogu a da ne kažem da mi nikako nije jasno da ljudi koji nemaju nikakve veze sa poljoprivredom osnivaju sad zadruge preko nekih partijskih linija i da se samo deli neki novac, a rezultata nigde. Zaista me to užasava i to nije način i nije put kojim treba da idemo. Možda grešim, ali gledam uvek one koji su ispred nas. Pre svega Holandiju, Italiju, Švajcarsku, Nemačku, to se tako ne radi i to je osuđeno na neuspeh. Mora se drugačije raditi, napraviti dobra baza, mora poljoprivrednik imati bar 50 hektara zemlje. To znači da se i zemljišna i ekonomska politika moraju dobro osmisliti, da se vrlo brzo radi da napravimo farmera koji je sposoban da se odupre surovoj konkurenciji na tržištu. Pogledajte naša sela kako izgledaju, šta je urađeno u ovom brdsko-planinskom području, gde je napravljena nova kuća, nova staja, nova hala? Obnovljeno je nešto mehanizacije i to pozdravljam, ali inače sela nam stoje tako 30 godina, a mi nazadujemo jer svi oni koji su nama konkurencija ubrzano idu napred. Bio sam u Albaniji i video kako se tamo radi još pre 20 godina i rekao sam da će da nas preteknu. Tada su mi se mnogi ljudi smejali i rekli da nisam baš pri sebi, ali na moju veliku žalost to što sam rekao se već odavno ostvarilo.
Da bi se proizveo samo kilogram nekog voća ili povrća, potrebno je mnogo rada, kaže Vukićević, naglašavajući da je veliki paradoks države napravljen kada je za vreme vanrednog stanja poljoprivrednicima bilo ograničeno kretanje, jer je to bio period godine kada imaju najviše posla na svojim poljoprivrednim parcelama.
– Aprilske mere protiv korone su napravile jednu veilku glupost, moram to tako da kažem. Ljudima su zabranili da idu da obrađuju svoje njive, umesto da se podstiču da što više rade, da što više zaseju, da obrade voćnjake, povrtnjake i ostalo da bi smo mogli da se prehranimo. Poljoprivrednici, iako mnogi nisu informatički pismeni su morali da traže dozvole preko interneta da mogu da odu u svoje voćnjake i njive. Ono što je dobro je da ih je poslužilo lepo vreme i uspeli su sve da obrade i poseju, a mnogi u zabitijim selima to nisu poštovali jer su ljudi morali da obrađuju zemlju. Sa druge strane, mere koje su donete da se pomognu preduzetnici i firme su u redu, ali ko je doneo meru da se pomognu poljoprivredni proizvođači? I eto primera višnje koja je imala veoma nisku cenu i proizvođači su revoltirani i razočarani.
Vukićeić je naglasio da velike kooperative imaju stručne ljude koji brinu o svemu – od pravilne primene zaštitnih sredstava u poljoprivrednoj proizvodnji do planiranja i organizovanja proizvodnje prema obimu i mogućnostima tržišta. On smatra da bi mere ekonomske politike u našoj zemlji trebalo da budu usmerene ka tome da se omogući proizvođačima da imaju veće poljoprivredne površine i da se što više velikih proizvođača udruži.
– Vrlo bitno je što svaka kooperativa vodi računa o tome sa čim se prska, kada se prska, kako se štiti proizvod jer su uvedeni sistemi kontrole kvaliteta. Mogu samo da kažem da je “Agromobil” primer kooperative koja je osnovana po ugledu na holandske kooperative i mi nemamo problem niti sa plasmanom proizvoda, niti sa drugim stvarima o kojima sam pričao. Suština je da veća količina robe bude na jednom mestu, da može da se ponudi referentnim kupcima koji traže stabilno snabdevanje, velike količine brendirane i dobro upakovane robe. Tu je ključ i sve mere ekonomske politike moraju da se usmere ka tome. Ako napravimo takve kooperative, 90 posto problema u poljoprivredi je rešeno, jer mnogo stvari od planiranja, dimenzioniranja, zaštite i izlaska na tržište rešava kooperativa. Najveće kooperative u krompiru u Holandiji imaju po dve, pa i više od dve hiljade članova. Jedan njihov kooperant ne znači ništa na svetskom tržištu, ali dve i po hiljade takvih ljudi, oni su najveća firma na svetu.
Površine pod krompirom u Srbiji su se poslednjih godina smanjile, iako je cena prethodnih godina bila zadovoljavajuća, kaže Vukićević. Po njegovim rečima, trenutno stanje u usevima krompira je dobro i očekuje se da proizvodnja ove godine bude dobra, ali naše proizvođače i dalje guši nekontrolisani uvoz krompira po cenama koje ne pokrivaju troškove proizvodnje.
Pored toga ugroženi su i sami potrošači koji često ne znaju kakav je kvalitet krompira koji kupuju i kog je porekla.
– Imam slučajeve koje odlično znam da se uvozi i da ne ide u carinsko skladištenje, već da direktno sa kamiona ide na kvantaše. Ne sve sigurno, ali jedan deo nikakve kontrole nema pa se onda desilo da se pronađu karantinski štetne nematode, pa se onda juri gde je taj krompir, onda taj krompir nestane, a ustvari je prodat i završio na trpezama u Srbiji. Najveći je problem što nekome može da padne na pamet da taj krompir posadi i onda može da prenese tu bolest što za Srbiju veliki problem jer onda ne bi mogli da izvozimo krompir nigde kada imamo viška. Pa Evropska Unija ne radi to slučajno ili iz nekog inata da ne dozvoljava izvoz tim zemljama koje imaju problema sa nematodama i to ne drže pod kontrolom. Šta nekoga na kvantašu košta da tamo stavi natpis da prodaje ivanjički, dragačevski ili golijski. To je veliki problem jer se mogu preneti bolesti koje mogu desetkovati našu proizvodnju. Iz tog razloga ja apelujem da se taj krompir carinski uskladišti, da se propisno tretira kod uvoza kao i svaka druga roba koja mora da se štiti fitosanitarno, navodi Vukićević.
The post AGROSAVETNIK, 19. jul 2020. appeared first on Dzenarika Cacak.